Volim Jajce
Aktualno BiH

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 9. dio

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 9. dio

 

…………………..- Prazna? – Prazna – iskesi se i Bojan pa gledajući u Petra i Ivana doda – dobro da je išta ostalo od ovih aždaja. Konjak i to Badelov. Koga donese? Hosovac?

– On – potvrdi Ivan.

– Ne žive loše, to se vidi po njemu. Sve po mjeri, svaka čast. Možda im se i ja priključim – završi kroz cerek Bojan.

– Nije to za nas – reče Petar – oni su prošlost a mi se borimo za budućnost. Hrvatsku budućnost.

– Pusti sad te Tuđmanove fraze. Ja ih ne mogu prihvatiti. Jer je istina da se mi Hrvati tko prokleti uvijek vraćamo prošlosti. Pjevamo iste pjesme, oblačimo iste uniforme i ginemo nikad ne ostvarujući svoj cilj.

– Ovaj put neće biti tako – uvjerljivo će Petar.

– I neće – odmah uzvrati Bojan – ali za Hrvate iz Hrvatske. Samo za nas u Bosni hoće. Mi se nećemo moći podičiti tim Tuđmanovim frazama koje izgovaraš Petre.

– Možda i jesu fraze ali ja nisam jedini koji vjeruje u njih. Ima nas dosta – uzvrati mirno Petar.

– Tim gore žrtve i razočarenja bit će veće. A zašto? – upita Bojan, pa ne sačekavši odgovor nastavi – nizašto, možemo se mi koliko hoćemo zanositi mišlju, da je nekom stalo do nas i da nas naša Hrvatska braća trebaju ovdje i da će nam pomoći da se obranimo. Ali, su to priče za malu djecu. A pomoć i ako stigne iz Hrvatske, neće stići ovdje. Jer ovo opstaje samo našom tvrdoglavošću no i naše glave vremenom omekšavaju. A drugi razlog zbog kojeg smo još tu, a to pokazuju i činjenice, je da ovo dođe kao neki vojni poligon za obuku. Rat između Hrvata i Muslimana je gotova stvar i to nam je svima bilo jasno i bez Hosovca.

Isto tako nam je jasno da tog rata neće biti ovdje jer najprije treba  malo da se i jedni i drugi pripreme kroz pravu borbu. I oni to doista savjesno čine.

Dolaze Hrvati, dolaze Muslimani, provjere se, okuse malo baruta. Izgube po kojeg čovjeka i zbogom. Nazad odakle su došli. Malo veći, malo krvožedniji i puno spremniji da dočekaju signal kojim će se oglasiti početak novog rata. To je njihova budućnost i oni se za nju pripremaju. A što je s našom?

 

Svi su šutjeli, hladno uzvraćajući Bojanu pogled jer je njegov šetao od jednog do drugog.

– Šutite, samo šutite ali ću vam ja reći. Mi smo signal. Naš pad ovdje bit će početak Muslimansko Hrvatskog rata i tad ćemo dobro doći, da ispunimo fraze kojima smo bombardirani od vas HDZ-ovaca – završi Bojan obraćajući se Petru.

– Nikad u to neću povjerovati. Nikad – uvjerljivo uzvrati Petar govoreći – nije narod toliko glup da bi vjerovao frazama, mi ćemo opstati ovdje i to zahvaljujući baš politici HDZ. Oni nas neće ostaviti na cjedilu a to pokazuje i pomoć koja nam je stizala i koja nam još uvijek stiže.

– Možeš se ti uvjeravati koliko hoćeš, na kraju to je tvoja lična stvar ali ovo ovdje je gotovo. Svršeno. Mala nada, ponavljam mala nada, postoji ako mi sami isprašimo Srbe te ih okrenemo u drugom pravcu, nekom lakšem cilju njihovog osvajanja. I mi bi to mogli ali čameći samo u rovovima mi se pretvaramo u plijen u već razjapljenim čeljustima Srpske zvijeri – počinjem da se izražavam poput Antona pomisli Bojan i još više se raspali govoreći – udariti, treba udariti po Srbima ako ni zbog čega ono iz inata. Caropoljskog inata, kojim bi bar uzdrmali guzice koje šaraju po kartama ovog kraja.

 

– To da treba udariti, to si u pravu – oglasi se i Ivan zamišljeno gledajući iznad njihovih glava – ali da nas netko na taj način promatra i to iz Hrvatske ne vjerujem. I nije mi jasno kako ti možeš da se boriš s takvim idejama u tvojoj glavi –  završi Ivan gledajući sad pravo u Bojana. – Isto kao i ti – odgovori Bojan, mirno primivši Ivanov upitni pogled.

– Što hoćeš da kažeš? Da se ja pretvaram i da je moje mišljenje isto kao i tvoje – ponovo planu Ivan – a to ne, nikako, ne i ne. Vidiš ja vjerujem u našu pobjedu – to je rekao gledajući u Antona, koji kimnu glavom mrtav ozbiljan i Ivan se ponovo zagleda u Bojana govoreći – i isto tako vjerujem da će nam pomoć stizati dok god smo ovdje. Zato se ja u potpunosti slažem s Petrom što se toga tiče.

– Naravno – iskesi se Bojan još uvijek raspaljen za njega ionako glupim razgovorom ali mu neka sila, da nije Badelova upita se, nije dala da se zaustavi.

– Naravno, samo dokle ćemo mi biti još ovdje. Djeca, ona koja su još tu. Od dvanaest godina pa nadalje već nose bombe. Bolnicu u gradu a groblje u selu smo već napunili. Svaki dan sruše nam po neku kuću. Selo nam izgleda poput avetinjskog grada iz nekog kaubojskog filma. Dokle? – upita podrugljivo Bojan.

 

Što ga je toliko raspalilo upita se Anton gledajući ga. Što je uzrok tolikoj ljutnji? Hosovac? Ali zašto? Civilizacija. On im je u nosnice ubacio miris civilizacije. Njegova urednost, vratila ih je unatrag. U mir. To je raspalilo Bojana. Mora da ga je ta civilizacijska urednost podsjetila na ženu i njenu brigu o njemu. Njegova je žena s dvoje djece, sinom i ćerkom, bila u izbjeglištvu i već duže vrijeme Bojan nije ništa čuo o njoj. Mora da ga je dobro tresnulo dok se ovoliko žesti, zaključi Anton istovremeno svhačajući da mu u toj stvari ne može pomoći ili ipak može.

Tok misli prekide mu Petar govoreći – dok smo živi bitčemo tu. A da nas sve pobiju trebače im mnogo više snage, nego što su je do sada pokazali a pokazali su skoro sve, bar ja tako mislim. Zato ne treba dozvoliti da nas obuzima ogorčenje poput tvog. Nije nam lako, predugo smo odvojeni od naših najdraži.

I njega je lupilo pomisli Anton, gledajući kako se Petar udaljava u mislima, pričajući i dalje zamagljenog pogleda – umorili smo se od čežnje. Srca nam trepere, pritiskana čežnjom ali upravo zbog nje trebamo izdržati – glas mu zadrhta pri posljednjim riječima, nakon kojih zavlada tišina koja ih opet natjera da pognu glave, da ne bi gledali jedan drugog i gotovo istodobno zadobovaše prstima po gruboj površini stola.

 

Anton ih je ispod oka svu trojicu podrugljivo promatrao dok je i on osjećao neku muklu unutrašnju bol izazvanu Petrovim riječima.

U mislima on se naruga sam sebi govoreći ,, kakva romantika’’ ali potpuno svjestan da su im srca od neprestanog ratovanja bila sklona romantici i da su oni, pritiskani ratnom surovošću tražili u sebi, u svojim srcima uzvišenija osjećanja. Koja, iako su ih imali, nisu mogli pokazati osim u romantičnoj mašti, prema udaljenim im ženama. One bi bile sretne da to znaju, no sama stvarnost mislio je on, je da oni samo tim romantičnim osjećajima žele prikriti grubu potrebu za ženom. To je probudio Hosovac svojim civiliziranim izgledom iz kog je jasno izbijala briga žene, posvećena njemu.

 

Zračio je zadovoljnim izgledom, kojim je jasno pokazivao da je njegova čulna potreba zadovoljena a upravo su oni izgladnjeli u toj potrebi. Svi su oni osim njega bili oženjeni i on je bar sa svog gledišta, od njih svih u najnezavidnijem položaju jer oni svoju romantičnu maštu mogu da usmjere na udaljene im žene, proživljavajući ponovo sretne trenutke svog bračnog života. Dok on mora nejasno da se osvrće na proživljene događaje, izbjegavajući jedan kojim bi i on mogao buditi romantiku dvojne idile no ona je tako za njega bolna, da je on nije želio izvlačiti van, iz njenog skrovišta duboko zakopanog u njemu.

Stoga je on dopustio da ga obuzme njegov razuzdani i divlji instinkt, kojim je umirivao sebe govoreći,, uskoro ću da zadovoljim tu svoju potrebu’’.

 

A oni nek i dalje romantično maštaju o svojim ljubavima kao i toploti bračne idile. Tad mu se nameće pitanje. Da li u njegovom srcu ima još ičeg toplog ili je rat iščupao sve osim gorčine i bola ostavljenih za kraj, započet još na početku igre stare kurve.

 

Prasak glasne ali i nešto prigušene eksplozije prenu ih iz misli i oni se pogledaše, pitajući se što to bi? Napetost koja ih je bila napustila u hipu se ponovo nadnese nad njih. Dok su promišljali što bi to moglo biti do njih dotrča uplakan i zaplašen vojnik govoreći.

– Srbi, Srbi nas napadaju, ubili su Tomu i Ivana.

Kao jedan skočiše sva četvorica uzimajući puške u ruke.

– Srbi? Gdje? – upita Petar uplašenog vojnika.

– Tu su – pokazivao je rukom u pravcu šume iz koje je prije nekoliko trenutaka istrčao.

– Tu su, morate mi vjerovati. Tomo i Ivan su mrtvi – izreče to plačnim glasom.

Oni se pogledaše svjesni da samo kiša dobuje kroz nastalu tišinu. Napad je izgleda započeo i završio jednom eksplozijom. Kakav napad nema tu nikakvog napada. Nešto drugo je posrijedi ali što? Upitaše se u nijemoj šutnji.

– Povedi nas do ubijenih – reče Anton strožije nego je namjeravao pa vidjevši vojnikov užasnut pogled blaže doda – ne boj se. Mi smo s tobom. Samo nas povedi.

– Ne mogu da se vratim tamo. Ne mogu – ponavljao je jecajući.

Lice mu je bilo užasno otegnuto a oči su mu bile dvije užasnute rupe iz kojih je zračila beznadežna patnja s ponešto svjesne krivnje.

– Iz koje si postrojbe? – upita Anton.

– HVO Zenica – odgovori Ivan umjesto njega.

– Poznaješ ga? – upita iznenađeno Anton Ivana.

Ivan kimnu glavom govoreći – samo iz viđenja, pripada onima, kojim kasni smjena. Raspoređeni su odmah tu u Piljća Ivlju.

– Idemo da vidimo što je na stvari – reče Petar okrećući se prema uplašenom vojniku.

– Ti nam samo pokaži rov u kojem se nalaze poginuli.

– Ne mogu. Rado bih vas odveo ali ne mogu.

– Kako ne možeš? Možeš ti to. Ajde pokaži nam mjesto da ne gubimo vrijeme tražeći ih od rova do rova. Tako bi samo stvorili nepotrebnu zbrku kod tvojih prijatelja a i ta dvojica možda i nisu mrtvi. Možda su samo ranjeni i trebaju našu pomoć.

Govoreći i dalje umirujućim glasom punim pouzdanja, Petar lagano uhvati vojnika za nadlakticu lijeve ruke i povede ga ka šumi.

 

Ovaj krenu ne opirući se. Anton i Bojan krenuše za njima sa spremnim puškama u rukama. Ivan se nestrpljivo osvrtao tražeći pogledom ne bi li ugledao kakvu spodobu. S mjesta na kojem je stajao nije mogao vidjeti zemunice gdje su bili smješteni bolničari i neki pripadnici radne jedinice. I baš kad je namjeravao da krene u potragu on ugleda čovjeka kojeg je trebao. Odmah ga pozva ne dozvoljavajući mu da se udalji. Ovaj pak prokle zlu kob koja ga je baš u ovom trenutku natjerala da izađe iz ugodno tople zemunice na ovu kišurinu i da naleti na Ivana koji se spremao da izda zapovijed, koja u to je bio sto posto siguran, neće biti ugodna po njega samog.

 

Kakav peh, pomisli mrzovoljna lica idući ka Ivanu. Praveći se da ne primjećuje njegovu mrzovolju Ivan brzo i oštro izda upute i žurno krenu za ostalima koje šuma već progutala. Prije nego je zakoračio u nju čuo je ljutit glas čovjeka kojem je izdao potrebne upute kako reče- prokleta sreća.

Ivan se iskesi. Bio je to jedan od bolničara i ovaj dan nije bio lak za njega, kao što neće biti ni njegov nastavak jer mu je Ivan zapovjedio da sa drugim bolničarem i dvojim nosilima krene ka položaju na kojem se nalaze zenički Hrvati tražeći njega  i ostale ne rekavši mu zašto.

 

Pet minuta kasnije uplašeni vojnik rukom pokaza na jedva primjetan rov udaljen nekih petnaest metara.

– Tamo su – reče – ali ja dalje ne idem. Nebih podnio da ih vidim. Ostavi me ovdje. Molim te – izgovori to gledajući u Petra  sa nijemom molbom iz tamnih sluđenih rupa svojih očiju.

– Dobro – reče Petar – evo sjedi ovdje – pokaza rukom na panj posječene bukve.

 

Vojnik sjede zahvalno gledajući Petra dok ga je ovaj  pomno promatrao pokušavajući dokučiti zamagljenu tajnu. Zatim se okrenu ostalima govoreći – idemo.

Krenuše oprezno razdvojeni sa spremnim puškama i pognuti u pasu. Uplakani vojnik sjedeći je gledao kako se približavaju rovu. Šuma iako ne tako gusta ipak ih je skrivala od onih iz rovova sa strane i to je dobro pomisli Petar oprezno koračajući. Ono što su ugledali u rovu natjera ih da zadrhte.

 

Obojica su ležala na dnu iskopanog rova, licima okrenutim prema nebu. Oči su im bile zatvorene a glava jednog počivala je na ramenu drugog, blago nakošena prema licu onog koji je prvi dodirnuo blatnjavo tle iskopanog rova. Prsa su im bila natopljena nadolazećom krvlju. Raširene noge na kojima su se isticale crne vojničke čizme, dale su također svoj doprinos tom neobično groteskom položaju. Desnim rukama stezali su puške, dok su im lijeve počivale na krvavim prsima. Vjerovjatno je pokret lijeve ruke bio posljednji njihov svjesni pokušaj da zaustave dolazeću smrt.

 

S prigušenim krikom, nekom mješavinom bijesa i bola, Anton se spusti u rov. Nježno kao da će ih povrijediti on ih rastavi, svjestan da više ništa ne može učiniti. U rov se spusti i Bojan. Njih dvojica uz pomoć Petra i Ivana koji je baš stigao kad se Anton spuštao u rov, izvukoše ih napolje. Lagano ih položiše na leđa.

 

Zatim se ponovo zagledaše u prazan rov, preturajući u svojim glavama užas koji se tu odigrao. Bilo je više nego očigledno što se dogodilo. Unatoč umoru i neprekidnoj kiši, strah je natjerao zeničane da po dvojica stražare u rovu s grudobranom dok se jedan odmarao uživajući blagodati natkrivenog. U ovom slučaju je to bio vojnik koji je dotrčao do njih. On je najvjerojatnije skrhan umorom neprospavane noći i opuštenih živaca nakon srpskog granatiranja zaspao ili je zadrijemao nekom vrstom polusna.

 

Razgovor ili možda neki povišeni uzvik dvojice iz rova s grudobranom ga je prenuo, uplašivši ga. Tad je u uzbuđenosti vlastitog straha, osjetio opasnost u dubini natkrivenog rova, kojeg je morao napustiti ali je opasnost vrebala napolju po njegovom vlastitom svhatanju i on se osjetio poput zvijeri u zamci, gonjen samo instinktom preživljavanja. Došavši do izlaznog otvora, hitnuo je bombu u pravcu opasnosti, koja je žuborila u njegovoj glavi.

 

Zahvaljujući nekom neobjašnjivom slučaju, sili koja ju je usmjeravala, ona je od toliko mjesta pala na grudobran, preko kojeg su dvojica osmatrala predio ispred sebe. Mora da su je obojica jedan beskrajno dug trenutak gledala, ne svhatajući što predstavlja ta sićušna stvar, koja je pala ispred njihovih lica. Kad su shvatili, nagonski su se uspravili, udaljujući se od nje.

 

U tom trenutku je eksplodirala, parajući im prsa i gornji dio stomaka oštrim komadićima čelika. Eksplozija mora da je uplašenog vojnika na trenutak dovela svijesti ali je on brzo sam čin potisnuo, zamračivši ga u nekom kutku svog uma, osjećajući vrtoglavi užas od onog što je učinio. Jedina jasna misao bila je da mora pobjeći od ovog užasa, kojeg je vjerojatno površno osmotrio. Nakon tog je panično potrčao gonjen krivnjom, koju njegov um nije mogao prihvatiti. Sad je sjedio kršeći ruke zagnjurene između nogu a na njegovom umrljanom licu, dvije uske brazde ocrtavale su se od očiju do brade, niz koje su povremeno klizile slane kaplje, ističući tako njegove oči u kojima je suludi strah s nepodnošljivom krivnjom prijetio da ugasi svaki trag razuma.

 

Stigoše i bolničari, praćeni trojicom Zeničana, koje su pokrenuli tragajući za Ivanom i njegovom grupom. Slediše se od pogleda na mrtve drugove, odmahujući u nevjerici glavama. Prasak, maloprijašnje eksplozije ni u najluđem snu, nisu mogli povezati s ovakvom tragedijom. A da se ona mogla desiti i to baš njima, bilo im je gotovo nevjerojatno.

 

Ta oni su bili dosta čvrsta i prilično sposobna postrojba. Od te pomisli sam užas splasnu a podiže se bijes, koji su odmah htjeli iskaliti na uplakanom vojniku. Po njegovom su držanju shvatili da je on odgovoran za ovu tragediju. Shvativši njihovu namjeru Ivan ih zaustavi govoreći.

– Kud ste se zaputili? Vraćajte se nazad u rovove.

– Ja sam zapovjednik, ovih ljudi – progovori jedan, okrenuvši se u potpunosti ka Ivanu.

– Hoću da porazgovaram s Markom, da saznam što se to zapravo ovdje dogodilo? – završi pokazujući rukom na uplakanog vojnika.

– Ostavi to za kasnije. Sad je preče da obiđeš ljude i umiriš ih a one koje je ova strka pokrenula da vratiš u rovove – uzvrati Ivan pokazujući rukom na dvojicu koja su dolazila iz suprotnog pravca.

– I učini to brzo, dok ti panika nije zahvatila cijelo ljudstvo a da ste tome skloni ne trebam dvaput reći.

– Ali – poče Zeničanin.

– Nema tu nikakvog ali – povisi Ivan glas, izgovarajući svaku riječ odsječeno komandujući.

-Učini što sam ti rekao. Umiri ljude ne govoreći im ništa o ovome. Smjena samo što vam nije došla. Tad čete svi imati dovoljno vremena za potpunu i sigurnu istragu. Sad razlaz i jezik za zube. To je za vaše dobro.

 

Ton i izraz Ivanovog lica učiniše svoje.

Zeničanin namjesti pušku na leđima pa reče – u redu.

Zatim se okrenu prema dvojici mrtvaca, kao da se još jednom želi uvjeriti da su doista mrtvi.

– Za njih čemo se mi pobrinuti – ponovo se oglasi Ivan.

– A i rov popuniču našim ljudima.

Zeničanin se zagleda u Ivana govoreći – Što će biti s njim? – pokaza rukom na uplakanog vojnika.

– I za njega ćemo se pobrinuti. Sad idite već jednom – reče Ivan sad već nestrpljiv.

-Vraćajte se u rov – obrati se Zeničanin dvojici koja su stajala kod njega – a ja idem da vratim ove – pokaza rukom na dvojicu koja su stizala iz suprotnog pravca. A i vi ako bi sreli nekog od naših, vratite ga nazad i recite da svi treba da su na svojim mjestima jer ću da sve obiđem. Razumjeli.

Kimnuše glavama. Ivan ih je promatrao kako se udaljuju u različitim pravcima.

 

Zatim se okrenu bolničarima govoreći – stavljajte ih na nosila.

– Ti – reče Petru – idi do naših prebaci dvojicu u ovaj rov dok ne dođe ta prokleta smjena.

 

U prvi mah Petar  htjede da se suprotstavi takvoj naredbi, no videći Ivanov odlučan izraz lica samo odmahnu rukom i ode. Anton i Bojan prihvatiše jedna nosila i krenuše praćeni bolničarima koji su nosili druga.

Njihov cilj bila je zelena zaravan s malom udolinom u sredini.

 

Ostavši sam Ivan pogleda uplakanog vojnika, koji je i dalje odsutno sjedio kršeći ruke, dok su mu povremeno slane kaplje klizile niz lice. Gledajući ga Ivan osjeti da mu se u grudima rasplamsava nešto tvrdo i ružno, pa mu se učini da je negdje daleko, nejasno osjećajući hladnoću puške koju je stezao u svojim rukama.

Hladnoća ga i pokrenu i on došavši do vojnika reče. – Idemo i mi. Hajde, sve će biti u redu.

– Mrtvi su, zar ne – pa nakon kraće stanke ponovo reče – mrtvi, mrtvi su. Pa kako onda može biti u redu?

Ivan se prignu, uhvati ga za ruku i povede. Naslijepo je izabrao jedan od putića koji su se pružali između šumskog raslinja.

Ti putići pomisli ispreplitali su čitav predio i svaki dan ih je sve više.

Kiša kao i hladan zrak godili su njegovim plućima i njegovoj uzavreloj glavi………………..

 

 

napisao Tonćo Ladan

 

Povezani Članci

MLADEN IVANIĆ Nije moguća neovisna RS, ni BiH bez entiteta, ali ni treći entitet

Volim Jajce

SDA će propasti kao i Lagumdžijin SDP

Volim Jajce

RATNI PUT “ALLAHOVE VOJSKE”: Mudžahedinski kampovi, ritualna ubojstva, ezan na oltaru i nijedan kazneni postupak

Volim Jajce
Učitavanje....