Volim Jajce
Aktualno BiH

UZP-kroz svjedočenje Herberta Okuna, zaključak

Kako bi mogli raspraviti sve ono što se navodi u djelu presude o UZP-u “Konačni cilj UZP-a za koji se tereti u optužnici: Stvaranje hrvatskog entiteta djelomično u granicama Banovine iz 1939.” a gdje se Prandler i Treshell referairaju na Herberta Okuna, najprije ćemo ponoviti sve te teze koje smo već iznijeli:

– Herbert Okun, pomoćnik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, izjavio je da je Franjo Tuđman smatrao da se plan proširenja hrvatskih granica mora ostvariti ili direktno ili pripajanjem HR HB Hrvatskoj na ovaj ili onaj način. (Paragraf 9.)

– Sastanak u Grazu od 6. svibnja 1992. godine između izaslanstava BiH Srba i BiH Hrvata bio je u svezi s “podjelom BiH”,u skladu s granicama Banovine Hrvatske, definiranim sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine. (Paragraf 13.)

-Također u okviru tog plana širenja hrvatskih granica, Franjo Tuđman je podržao osnivanje HZ HB 18. novembra 1991. godine. (Paragraf 14.)

– Iako je HZ HB osnovana u kontekstu rata, kao reakcija na “srpsku agresiju”, i iako su, u tom kontekstu, razne komponente stanovništva BiH mogle smatrati da imaju pravo da se organiziraju kako bi osigurale svoj opstanak, Vijeće napominje da se Franjo Tuđman za postojanje i legitimet hrvatskog naroda u BiH zalagao zato da bi osigurao zaštitu granica Hrvatske.

– Osnivanje HZ HB nije bilo samo privremena obrambena mjera

– Prema riječima Herberta Okuna, cilj osnivanja HZ HB bio je stvaranje uvjeta za pripajanje Hrvatskoj teritorija BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, a ne samo osiguravanje njihove samoobrane (Paragraf 15.)

– Iz dokaza proizlazi da je taj autonomni teritorijalni entitet za koji se zalagala HZ HB trebao egzistirati direktno kao integralni dio Hrvatske. (Paragraf 16.)

– Gojko Šušak je bio Ministar obrane Republike Hrvatske

– Dana 5. i 26. listopada 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao članovi “delegacije Hrvatske i Herceg Bosne” sastali su se s Ratkom Mladićem, generalom VRS-a.

. Franjo Tuđman je sazvao sastanak na Brijunima (Hrvatska), među čijim sudionicima su bili i Herbert Okun i Gojko Šušak, a na kojem su Franjo Tuđman i Gojko Šušak više puta spominjali podjelu BiH između Srba i Hrvata (Paragraf 18.)

– U siječnju 1993., u okviru mirovnih pregovora, Vance-Owenovim planom predložena su ustavna načela budućeg uređenja BiH po sistemu provincija koje ne bi imale pravnu osobnost, i ne bi mogle sklapati sporazume s međunarodnim organizacijama ili s trećim državama. Prema riječima Herberta Okuna, cilj takvih ustavnih načela bio je da se bosanskim Srbima i Hrvatima onemogući stvaranje vlastite države u okviru BiH i da se kasnije ujedine, kako su oni to željeli, sa Srbijom odnosno Hrvatskom. Kako je izjavio Herbert Okun, iako se članovi “delegacije bosanskih Hrvata” – u čijem su sastavu bili predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik HZ HB Mate Boban, predsjednik Vlade RBiH Mile Akmadžić i načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković – zapravo nisu slagali s takvim ustavnim konceptom koji im je onemogućavao da uspostave pravu državu i da je ujedine s Hrvatskom oni su odlučili da ga prihvate − znajući da će on poslije doživjeti izmjene − kako bi se dobio potpis Srba. Vijeće napominje da Franjo Tuđman formalno nije bio šef hrvatske delegacije, ali da je de facto funkcionirao kao takav jer je Mate Boban morao imati njegovu suglasnost za odluke koje će donositi. (Paragraf 20.)

Od svega ovog točno, istinito i potpuno je to da je Gojko Šušak bio Ministar Obrane RH. Sve drugo je netočno, nepotpuno, iskrivljeno i ekstenzivno protumačeno.

Prva teza (paragraf 9.) je već stara priča u kojoj Okun govori o rezervnoj varijanti hrvatske politike, odnosno ukoliko međunarodna zajednica odluči da se ide na raspad BiH. Kao što je to u svom izdvojenom i djelomično suprotnom mišljenu istaknuo sudac Antonetti, Predsjednik Tuđman je bio svjestan da je međunarodna zajednica ta koja će odlučivati što će se dogoditi s BiH, jer je bio svjestan da su Amerika, Rusija, Francuska, Velika Britanija itd puno veći, snažniji i važniji čimbenici nego što je to Republika Hrvatska, i da tako mala država kao što je Hrvatska može voditi politiku u odnosu na to što odluče ti važni međunarodni čimbenici. A važni međunarodni čimbenici su između ostalog razmatrali i opciju raspada BiH, o čemu smo već pisali, odnosno o čemu je pisao David Owen u svojoj knjizi “Balkanska odiseja”. Isto tako, solucija raspada BiH nalazi se u točki 5. sporazuma Izetbegović-Krajišnik, tako da opciju raspada BiH pripisivati isključivo Tuđmanu i Hrvatskoj mogu samo neobavješteni ili zlonamjerni ljudi.

Prema tome, budući da je ta opcija postojala tada, a ta opcija vrijedi i danas (i danas su mnogi mišljenja da kad bi međunarodna zajednica otkazala protektorat i napustila BiH da ona ne bi dugo ostala čitava) nema ničeg prirodnijeg nego da Predsjednik Tuđman kao odgovoran državnik ima razrađen scenarij za takav slučaj. A njemu se to onda pripisuje kao “dio zločinačke namjere” iako u takvom političkom postupanju nema nikakve zločinačke namjere niti postoje dokazi koji bi išli u prilog tezi da bi se takva politika provodila na način da se počine zločini opisani u člancima 2.-5. Statuta MKSJ.

Druga teza, o sastanku Karadžić-Boban (paragraf 13.) nema nikakve veze s Podjelom BiH “u skladu s granicama Banovine Hrvatske, definiranim sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine.”

Da bi se shvatio kontekst tog sastanka mora se poznavati bitne činjenice iz tog vremena, a koje su ovdje grubo preskočene. Prvo je 9. ožujka 1992. godine objavljena Izjava o načelima za ustavno ustrojstvo BiH poznatija kao Cutilleirov plan.

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/39.pdf

U točki 1. tog plana jasno piše: 1. Bosna i Hercegovina bila bi država sačinjena od određenog broja sastavnih jedinica, temeljenih na nacionalnoj osnovi i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima.

Dakle, plan na kojem je radio, kako sam kaže i Herbert Okun, kaže da bi BiH bila sastavljena od sastavnih odnosno konstitutivnih jedinica temeljenih na nacionalnoj osnovi. Podsjećamo, Cutilleiro je ovdje izaslanik UN-a a ne izaslanik RH, koju se optužuje da je “htjela podjeliti BiH na nacionalnim načelima” i da je “etničku pripadnost stavljala ispred državljanstva”.

U travnju 1992. godine počinje prvi veliki strateški ofenzivni vojni napad odnosno agresija Srbije na BiH. Državu BiH brane samo Hrvati, dakle HVO, a od Muslimana tek neki pojednici poput Juke Prazine u Sarajevu. Neosporna je činjenica van svake sumnje dokazana, da su Muslimani nespremni dočekali velikosrpsku agresiju, i to je jednostavno činjenica koju ne spori niti Sefer Halilović.

S tim u svezi, međunarodna zajednica izvršila je pritisak na zaraćene strane da se vrate za pregovarački stol. A budući da su tad samo Hrvati branili BiH od Srba nije čudo da je predstavnicima međunarodne zajednice bilo najprije stalo za pregovarački stol natjerati Srbe i Hrvate. Tako je došlo do sastanka Karadžić-Boban nakon kojeg je dana zajednička izjava (što nije sporazum, jer je činjenica da ono što je u tom sporazumu potpisano nije i poštivano, budući su Srbi nastavili napade na Hrvate u Posavini i na području Jajca, Livna itd, a da je HVO uzvratio akcijom Lipanjske zore).

Sadržaj zajedničke izjave:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/49.pdf

Odmah na početku ovog priopćenja za javnost jasno stoji: “Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica…” iz čega je više nego jasno da se ovdje radi o pokušaju iznalaženja dogovora o razgraničenju onako kako je to predviđeno Cutilleirovim planom.

Isto tako u točki 5. ovog sporazuma vidljivo je da obje strane izražavaju spremnost za povratak pregovorima, i prema tome tu nema ničeg tajnog, nezakonitog ni kriminalnog. Osim toga, kao što smo rekli, teze iz te zajedničke izjave nisu poštovane tako da je priča o dogovoru po kojem se kasnije odvijao nekakav scenarij obična tlapnja za koju nema nikakvih dokaza.

Treća i četvrta teza (paragrafi 14. i 15.) idu za tim da se kaže da je Franjo Tuđman podržao HZHB u okviru plana za širenje hrvatskih granica a ne samo kao legalan oblik prava hrvatskog naroda na obranu od srpske agresije. Pritom izraz “srpska agresija” stoji u navodnicima kao da se tu radi u nečijem plitkom i nemuštom izgovoru a ne o notornoj činjenici. I stalno se radi po istom principu. Tuđmanu se držanje otvorenih očiju, budnost i spremnost za trenutak kad će, ako će, međunarodna zajednica reći da BiH više ne postoji, aktivirati alternativni scenarij. Međutim, on nikad nije aktiviran i za to nema nikakvih dokaza. Dapače, dokazi govore da je sve bilo upravo suprotno, i da bez Hrvatske BiH sigurno ne bi preživjela kao država.

A pogledajte samo ovaj dio petnaestog paragrafa koji je sam po sebi skandalozan, da ne kažemo rasistički: Vijeće napominje da se Franjo Tuđman za postojanje i legitimet hrvatskog naroda u BiH zalagao zato da bi osigurao zaštitu granica Hrvatske.

Svaki predsjednik na ovom svijetu, a pogotovo hrvatski, trebao bi se zalagati za postojanje i legitimitet bilo kojeg naroda bilo gdje, ako taj narod tu obitava, a Hrvati u BiH obitavaju 14 stoljeća. Kako netko uopće može doći na ideju kriminalizirati to što hrvatski predsjednik podržava postojanje i legitimitet Hrvata u BiH? Zar bi trebao podržati ono što se nudi kao suprotna teza, a to znači nepostojanje Hrvata u BiH? Kako to netko misli učiniti, dakle dođi do točke kad Hrvati više ne postoje u BiH osim genocidom? Dakle, vjerojatno bi po sudu, ako uzmemo da je ovaj dio petnaestog članka koji smo citirali takav kakav jest, kriminaliziran, onda bi po toj dvojici sudaca sve u redu bilo kad bi bilo ovako: “Hrvatski predsjednik podržao genocid nad Hrvatima u BiH i zaboli ga đon za hrvatske granice?” To je ono kao da se totalno do kraja želi reći da su Hrvati krivi zato je dišu kisik.

Kako netko uopće može kriminalizirati predsjednika države koji se brine za granice svoje države? Dakle, kao što smo vidjeli i iz Okunova svjedočenja, tu se nastoji kriminalizirati zapravo bilo kakvo postojanje Hrvata u BiH, i bilo kakvo pravo na samoorganiziranje. Hrvatski entitet, i to ne taj koji bi se priključio Hrvatskoj, nego koji bi funkcionirao kao dio federalne ili konfederalne BiH je također nešto što se pokušava kriminalizirati. A to je skandal svjetskih razmjera, time ovaj sud izlazi debelo van okruga svog diskrecijskog prava u tumačenju Statuta i pravila suda.

Uvijek valja ponoviti da je to međunarodni kazneni sud za bivšu jugoslaviju a ne međunarodni politički sud za bivšu jugoslaviju.

Peta teza (paragraf 16.) osim na Okuna poziva se na još čitav niz izvora, prije svih na Cirila Ribičića i njegovu “ekspertizu” zatim na Maritu Vihervouri, Raymonda Lanea, Ole Brix-Andersena, Suada Ćupinu, presuđene “činjenice” u predmetu Kordić pa čak i na izjavu Jadranka Prlića pred haškim istražiteljima i izjavu generala Praljka danu na svjedočenju. Osim što se ovdje opet problematizira i hrvatski entitet u BiH koja bi bila u državnom savezu s Hrvatskom, a imamo nešto vrlo slično u Washingtonskom sporazumu, dakle činjenicu da je HRHB ušla u Federaciju BiH koja je tim sporazumom bila u konfederalnoj vezi s Republikom Hrvatskom, a budući da su politički pokrovitelji tog sporazuma bile SAD na čelu s Bill Clintonom, nekako nam nije jasno kako to da i on onda nije završio na optuženičkoj klupi? Ovaj drugi dio, da je HZ HB trebala funkcionirati kao “direktno kao integralni dio Hrvatske” je opet ona priča “ako međunarodna zajednica odluči da se ide na raspad BiH” i opet se na silu zaobilazi ta činjenica i tvrdi se da se vodila politika u tom pravcu, što jednostavno nije istina. Istina je da su Hrvati u jednom trenutku rekli: “Ako BiH ostane u krnjoj jugoslaviji odnosno praktički djelom Velike Srbije, onda Hrvati ne žele živjeti u toj i takvoj velikoj Srbiji nego se priključiti Hrvatskoj”. Budući da je Franjo Tuđman pozvao Hrvate da izađu ne referendum o neovisnosti BiH i budući da je Hrvatska odmah priznala BiH, sva ova pitanja i tumačenja istih ostaju izlišna. Veliki broj ovako nabacanih referenci služi valjda da bi se nekog impresioniralo. Međutim, kad vi malo uđete u to vidite da od toga nema ništa osim stalno istog načina pokušaja nametanja krivnje bez ikakvih čvrstih dokaza.

Tu su i teze koje stoje u paragrafu 18. i to ćemo učiniti malo opširnije i detaljnije. Pokazat ćemo i kako su ova dva suca Prandler i Treschell tumačili dokaze pristrano i ekstenzivno upravo na primjeru ovog paragrafa iako smo to mogli učiniti za bilo koju od do sad nabrojanih teza, odnosno, šećer smo ostavili za kraj.

Prošlu bilješku zaključili smo sramnim upadom sramnog “suca” Treschella (koji do ovog procesa nikad u životu niti pet minuta nije radio ka sudac, to je običan profesor prava bez ikakvog iskustva o tome kako se vodi suđenje, i znanja svih onih finesa koje jedan iskusan nezavisan sudac treba znati. Zapravo je samo Antonetti tu pravi sudac, pa i ne čudi da je jedino on donio razumne zaključke). Dakle, Treschell je napao Praljka da “zbog čega je bitno to da su Ahmići i Trusina bili istog dana” te dodao da “Praljak od jutros nije rekao ništa što bi pomoglo sudu”. Njemu dakle od pomoći nije ni činjenica da Predsjednik ni manje ni više nego Sjedinjenih Američkih Država početkom veljače 1993. godine odbija podržati Vance-Owen plan.

Ali to ga svejedno nije spriječilo da u paragrafu 20. na temelju svjedočenja Okuna napravi bazu za svoju teoriju koja se temelji upravo na tome da Hrvati nisu poštovali Vance-Owen plan iako su ga potpisali, ili alternativno da su ga tumačili pre-revno, ili da su ga krivo protumačili, ili da su ga potpisali s figom u džepu nadajući se da će se on promijeniti. Onda na temelju toga izvlači zaključke o krivnji Hrvata u paragrafima 44. 45. 52. i 54. gdje ide toliko daleko da u paragrafu 54. tvrdi kako su Hrvati “krivo shvaćajući Vance-Owen plan” sami sebe protjerali iz srednje Bosne, i to izvodi na primjeru Travnika. Njega i Prandlera pritom ne muči proturječnost budući da je Travnik, kao i Bugojno bio djelom Banovine Hrvatske.

Teze iz paragrafa 54. smo već pobili, što možete pročitati na:

https://www.facebook.com/notes/%C5%A1estorka-herceg-bosna/apsurdna-teza-o-samoprogonu-hrvata-iz-srednje-bosne/778683698846028

I zato idemo dalje. Dakle, kao što smo rekli, u paragrafu 18. je jedino što je u cijeloj ovoj priči točno, a to je da je Gojko Šušak bio Ministar Obrane RH. Nakon toga u drugoj rečenici spominje se teza Herberta Okuna o sastanku Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića s Mladićem, gdje je zanimljivo spoznati kako se Herbert Okun odlično sjeća datuma kad su ti sastanci održan, dok se zločina u Uzdolu, Gračanici, Trusini, Hudotskom, Križančevu selu, Doljanima i Grabovici “ne sjeća”. Tu mu protok vremena nije problem. On zna da je to bilo 5. i 26. listopada 1992. godine. Pamćenje radi kao sat.

U zadnjoj citiranoj rečenici koja se oslanja na Okuna kao referencu stoji:

„ Franjo Tuđman je sazvao sastanak na Brijunima (Hrvatska), među čijim sudionicima su bili i Herbert Okun i Gojko Šušak, a na kojem su Franjo Tuđman i Gojko Šušak više puta spominjali podjelu BiH između Srba i Hrvata „.

Izvor za referencu je dnevnik Herberta Okuna, stranica 5. u originalu koje predstavljaju stranice 8. i 9. prijevoda na hrvatskom.

Dakle, ovo je Okunov dnevnik u originalu:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Exhibit/NotIndexable/IT-04-74/ACE101951R0000427891.pdf

Budući je unutra popriličan nered i švrakopis, mi smo skinuli i uploadali na solidfiles dvije “sporne” stranice tog dnevnika kako bi mogli vidjeti o čemu se radi.

http://i.solidfiles.net/6afbeaaa37.jpg

http://i.solidfiles.net/c83bf2817a.jpg

Dodajmo još jednu koja ide iza ove, kako bi se vidio malo širi kontekst.

http://i.solidfiles.net/4f8ff532fa.jpg

Dakle, nigdje tu nema ni govora o “podjeli BiH između Hrvatske i Srbije”. Ima govora o tome kako je “sporazum o Posavini” srpska podvala i to Franjo Tuđman i Gojko Šušak (u Dnevniku FT i GŠ) kažu u lice Cyrusu Vanceu i Davidu Owenu (u dnevniku CRV i DLO) i da se to nikad nije dogodilo. Ima i to kako Tuđman kaže kako je “beznadežno bilo što pokušati s Miloševićem” iako dodaje da je on realan, a Šušak dodaje da je pogotovo realan kad ga se usporedi s Dobricom Čosićem. Ono o podjeli, to je sad već četvrti put u ovom tekstu da se moramo vraćati na istu stvar, što samo pokazuje koliko su i Okun i ova dva suca nesigurni i koliko puta sami sebi moraju ponavljati tu laž dok sami sebe ne uvjere da je to istina.

Dakle, na ovoj devetoj stranici Okunova dnevnika u verziji na hrvatskom pod poglavljem “granice” prvo david Owen pita “Mogu li se izmjeniti” a na to mu Tuđman odgovara kako je on prije rata razgovarao o tome s Izetbegovićem i Miloševićem, a to je onaj čuveni prešućeni sastank u Splitu koji je održan 12. lipnja 1991. i nakon kojeg su tek svi mediji počeli brujati o “podjeli Bosne” a to je sve prešućeno kako bi teorija o Karađorđevu imala veći zamah i manevarski prostor. Dakle, Tuđman jasno kaže da su tu moguća dva scenarija, to je njegova procjena s kojom bi se mi potpuno složili, i ona i ne mora biti točna, ali tu nema ničega inkriminairajućeg. Dakle, prva solucija je konfederalna BiH, a ako to ne ide onda srpski dio ide u Srbiju, hrvatski u Hrvatsku a muslimanski dio ostaje Muslimanima, kao što je bilo u srednjem vijeku. Iz dnevnika je vidljivo i kako Tuđman smatra da je rješenje iz sporazuma Cvetković-Maček bilo najbolje, i stoga je njegov prijedlog išao za tim da se dogovor o razgraničenju bilo konstitutivnih jedinica unutar federalne ili konfederalne BiH ili u slučaja raspada (ako MZ tako odluči) razgraničenje između Hrvatske i Srbije s onim što Manolić zove u jednom transkriptu “mala Bosna s Muslimanima“, temelji na tom sporazumu. Jer od nečeg se mora početi, nešto mora biti temelj, i Tuđman je taj koji je iznosio ideju da bi Cvetković-Maček mogao biti taj temelj, i to nitko nije morao prihvatiti na silu, niti u tome ima bilo čega što bi bilo inkriminirajuće po Statutu i pravilima haškog suda. Dakle, tu se opet iz pravne klizi u jednu političku dimenziju, i osuđuje se Tuđmana jer se usudio iznijeti neku platformu za pregovore, umjesto da se nastavi rat i ubijanje. Pitanje koje treba postaviti svim tim mudracima koji osuđuju Tuđmana jer je predlagao kakvo-takvo rješenje krize je, da li bi bilo bolje pregovarati pa i na platformi Cvetković-Maček ili ratovati dok sila jednoga ne prevlada, a narod nek gine? (Osim toga, vidi se iz dnevnika da i Vance i Owen kažu kako će “pokušati organizirati sastanak Hrvata i Srba”. Sreća pa im to nije uspjelo jer bi se na kraju i to koristilo da se kaže kako “Hrvati i Srbi rade nešto iza leđa Muslimana, naravno bez navođenja činjenice da to pokušavaju organizirati izaslanik UN-a i EZ-a Vance i Owen”) Gdje su ti drugi mudraci i njihovi prijedlozi bili tada? Ah da, predložili su Vance-Owen plan koji je samo rasplamsao muslimansko-hrvatski sukob, ali o tome kad budemo analizirali ono iz paragrafa 20. Sad ćemo citirati cijeli paragraf 18. onako kako piše u presudi jer tu ima nekoliko stvari koje su vrlo bitne:

Vijeće napominje da je, 11. septembra 1992., na sastanku u Predsjedničkim dvorima kojem je prisustvovao i zamjenik ministra odbrane Republike Hrvatske Slobodan Praljak,46 Franjo Tuđman podsjetio na svoje teritorijalne ambicije u pogledu područja koja su nekad pripadala Banovini Hrvatskoj.47 Gojko Šušak, ministar odbrane Republike Hrvatske,48 tom je prilikom rekao da nema nikakvih vojnih djelovanja van granica Banovine.49 Na još jednom sastanku u Predsjedničkim dvorima, održanom 17. septembra 1992., među čijim učesnicima je bio i Jadranko Prlić, Franjo Tuđman je i dalje razmatrao mogućnost pripojenja HR HB Hrvatskoj.50 Dana 5. i 26. oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao članovi “delegacije Hrvatske i Herceg Bosne” sastali su se s Ratkom Mladićem, generalom VRSa,51 konkretno radi diskusije o podjeli BiH.52 Slobodan Praljak je tokom tih razgovora rekao: “Cilj je Banovina [ili ništa]”,53 i “Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti.”54 Dana 28. novembra 1992., Franjo Tuđman je sazvao sastanak na Brijunima (Hrvatska), među čijim učesnicima su bili i Herbert Okun i Gojko Šušak, a na kojem su Franjo Tuđman i Gojko Šušak više puta pominjali podjelu BiH između Srba i Hrvata.55

Kad pogledate taj paragraf i reference koje su tu pod brojem 46. do 55. vidjet ćete da su to sve izjave Herberta Okuna na koje se nadovezuje krivo tumačenje dokumenata od kojih su neki krajnje sumnjivog porijekla (Mladićevi dnevnici) i neki za koje znamo da su na sud došli nezakonitim putem (predsjednički transkripti dr. Tuđmana). Izdvojit ćemo ovu rečenicu na koju se nadovezuje referenca broj 49. a to je izjava Gojka Šuška da “nema nikakvih vojnih djelovanja van granica Banovine“. Cijeli transkript možete i sami skinuti iz haške arhive, a mi smo skinuli pet stranica koje su oko te izjave i gdje se može vidjeti širi kontekst onoga što se govori, pa ćete vidjeti kako ta dva suca manipuliraju činjenicama i kako su rečenicu Gojka Šuška istrgli iz konteksta na način da su potpuno zanemarili kontekst u kojem je ista izrečena:

http://i.solidfiles.net/d3ec5f2eed.jpg

http://i.solidfiles.net/431f6df838.jpg

http://i.solidfiles.net/7d1f0c79de.jpg

http://i.solidfiles.net/bbdb41e58f.jpg

http://i.solidfiles.net/b16325a278.jpg

Ovo nećemo predugo komentirati jer sve možete vidjeti i sami. Ovdje kad se čita sve, i kad se ne preskače, mora se doći do zaključka koji je potpuno drugačiji od onoga što pokušavaju proturiti Prandler i Treschell. Prvo kad Tuđman govori o područjima koja geopolitički i demografski pripadaju Hrvatskoj, on to opet govori u kontekstu “dokle će ići neki u Europi i Amerika“, odnosno koliko će “dozvoliti da Srbi lome kičmu Muslimanima da ne bi bilo islamske države”. Nakon toga spominje kako su Muslimani pobili neke francuske časnike što će ih “staviti pred zid i natjerati da nastave pregovore“. Dakle, Tuđman čezne za pregovorima a ne za ratovanjem. Onda Tus nešto kaže o Srbima a Tuđman o tim istim Srbima, s kojima navodno “dijeli Bosnu” kaže: “Vrijeme je da ih se žešće porazi, tko da ih porazi? Muslimani, uz našu pomoć“. Tu je dakle vidljivo da je riječ o tome da se pomogne Muslimanima i zagorča Srbima. Nakon toga general Praljak kaže kako sve to oslobađamo mi, a da Muslimani samo idu za nama i ostaju u dijelovima koje smo mi oslobodili od Srba i prave brigade, stavljaju ljiljane i rade nam džepove iza leđa. To potvrđuje i Šušak. I onda Tuđman kaže, jasno da jasnije ne može biti: “Gospodo, gospodo, nemojmo se mi ipak orijentirati, mi nemamo što osvajati nego dajmo obranimo ta hrvatska…”

Dakle, nemojmo osvajati nego obranimo. Ne može jasnije!! Onda Praljak kaže da se dalje ionako ne može. A Tuđman kaže: „Budimo spremni da ih očistimo iz Hrvatske” gdje je jasno da misli na srpsku agresorsku vojsku. Dodaje: “Nemojte se baviti da osvajate Bosnu“. I tu mislimo da je sve kristalno jasno. I onda Praljak kaže: “zaustavljeni su napadi“. Koji napadi? To možete vidjeti u nastavku priče gdje je jasno da se radi o napadu na Srbe na području Trebinja i Nevesinja. Nigdje se tu ne priča o napadu na Muslimane. Tad Šušak izgovara “Ništa izvan Banovine. Jedan metar prošli nismo.” Jasno je da se taj citat ne može upotrijebiti kako bi se pozvalo na element mens rea odnosno namjere da se putem zločina realizira politička ideja što predstavlja udruženi zločinački poduhvat, već se priča okvirno o granicama banovine kao jednom općem mjestu koje se u ovoj prilici koristi kako bi se reklo o rasporedu naših snaga, odnosno do koje granice je došla crta razdvajanja odnosno bojišnice, a ona je dosta plesala na granicama banovine ne zato što je to bio Tuđmanov politički cilj koji je trebao biti postignut zločinima nad Muslimanima, nego zato što su Hrvati i 1991. živjeli tamo gdje su živjeli i 1939. godine i s tim u svezi je bilo prirodno da ih tu ima najviše, i da se na tom terenu organizirano brane a ne osvajaju. Na zadnjoj stranici general Praljak i sam kaže “to je sigurnosna granica“, i onda čak i Tus kaže “ne možete se obraniti u Dalmaciji ako niste prijeko” a Praljak poentira kako se neće moći ići vojno oslobađati Prevlaku ako se ne riješe Trebinje i Nevesinje i to nisu nikakvi pretenzionistički apetiti nego gole činjenice iz predmeta Vojna znanost koji je očito Prandleru i Treschellu totalno nepoznat.

Mladićevi dnevnici

Ovo je pak posebna priča. Kao prvo, a što je zapravo jako bitno, prema Mladićevim dnevnicima Viktor Andreev Rus koji je radio za UN naveliko je surađivao sa Srbima i pomagao im prilikom agresije na BiH. Kako je prije toga, za vrijeme samog suđenja, upravo sudac Prandler priznao kako poznaje Andreeva.

To je na stranici 50600 transkripta:

JUDGE PRANDLER: Excuse me. Mr. Scott, I would like only to ask Mr. Petkovic about the following: It happened to me that I knew Mr. Andreev from the United Nations work and from New York, so when you said that, No, I do not accept what he wrote, and then you continued, “Those are his assessments and his games,” end of quotation, I would like to ask you if you have anything — a kind of opinion or concrete events which you base your position on him, as far as when you say that those are his assessments and his games, and what do you mean by “games” Navodno postoje dokaze i da su Prandler i Andreev u rodbinskoj vezi:

http://www.vecernji.ba/jadranko-prlic-trazi-istragu-o-sucu-prandleru-191029

Prlićeva obrana je podnijela podnesak u kojem od suca Prandela traži objelodanjivanje svoje veze sa Viktorom Andreevim, koji kako stoji u Mladićevim dnevnicima šurovao sa Srbima. Inače Andreev je bio savjetnik za civilne poslove UN u BIH. Obrane Prlića i Praljka tražile su njegovu diskvalfikaciju sa suđenja zbog nepristranosti:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Motions/NotIndexable/IT-04-74/MRA19428R0000299531.pdf

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Motions/NotIndexable/IT-04-74/MRA19428R0000299750.pdf

Tadašnji Predsjednik suda Patrick Robinson odbio je ove podneske obrane proglasivši se nenadležnim. I ujeo vuk magare. Nenadležnim se proglasio i kad su obrane tražile izuzeće sudskog vijeća zbog “nepomirljivih razlika koje se graniče sa mržnjom” u stanju “da funkcionalno i sposobno razmatra i odlučuje kao kolektivno tijelo“. Zanimljivo je da je odvjetnik Karnavas upotrijebio neobično veliki broj od pedesetak suprotnih mišljenja suca Antonetija u odnosu na stavove većine koju čine suci Treschell i Prandler. Karnavas citira Antonettia gdje ovaj kaže da nikad u takvom kaosu u odlučivanju nije sudjelovao.

Nešto prije toga Prlićeva obrana je nešto ranije podnijela podneske u kojima traže da se odbace svi dokumenti vezani za Viktora Andreeva i BoPellnas-a, zbog toga jer su prema Mladićevim dnevnicima šurovali sa Srbima:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Motions/NotIndexable/IT-04-74/MRA19371R0000298665.pdf

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Motions/NotIndexable/IT-04-74/MOT8207R0000298807.pdf

Oko uvođenja Mladićevih dnevnika kao dokaznog materijala, a što je tužiteljstvo na silu guralo nakon završetka glavne rasprave bilo je dosta burno. Tužitelj je zatražio ponovno otvaranje dokaznog postupka zbog uvođenja dijelova Mladićevih dnevnika, a čemu se protivi obrana iz više razloga, od toga da tvrde da Mladićevi dnevnici nisu “svjež” dokaz već da ih je tužiteljstvo posjedovalo i ranije dok je trajao postupak te da je tad trebalo unijeti u dokaze itd.

Sudsko vijeće je djelomično prihvatilo podnesak tužiteljstva za ponovnim otvaranjem postupka kako bi u dokaze unijeli Mladićeve dnevnike, dio dnevnika je prihvaćen. Naravno, zar je potrebno uopće više spominjati, uz izdvojeno suprotno mišljenje suca Antonetia, koji je zatražio da se Mladićevi dnevnici odbiju kao dokaz:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/DissentingOpinion/NotIndexable/IT-04-74/MRA19577R0000308858.pdf

Iz Antonetievog mišljenja nećemo ništa izdvajat jer je sve bitno, i bilo bi dobro da se ovo pročita, jer Antoneti vrlo inteligentno i u svom vrlo mudrom stilu postavlja lucidna pitanja i daje odgovore u vezi Mladićevih dnevnika.

Zatim su i obrane tražile isto da uvedu neke odlomke iz Mladićevih dnevnika u dokaze. Obrane su tražile da se i u dokaze uvrsti članak iz Globusa “Mladićevi dnevnici – velika prevara?”. (kojeg je u svom izdvojenom mišljenju spomenuo i Antonetti). Na žalost, tog članka danas nema na internetu, ostalo je samo zabilježeno ovo

https://groups.yahoo.com/neo/groups/sorabia/conversations/topics/112768

Također Praljkova obrana je tražila da se u dokaze uvrste neki dokumenti koji osporavaju autentičnost Mladićevih dnevnika, te su zatražili da sudsko vijeće ponovno ispita Praljka kako bi osporio dijelova Mladićevih dnevnika.

Sudsko vijeće je većinskom odlukom odobrilo unošenje tek nekoliko dokumenata koje je predložila Petkovićeva obrana. Dok su Praljkovi zahtjevi odbačeni.

U ponovno izdvojenim suprotnim mišljenjima sudac Antonettije napomenuo da i dalje stoji kod mišljenja da nije trebalo prihvatiti dijelove Mladićevih dnevnika, pa onda ne bi trebalo ni odlučivat o zahtjevima obrana. Također je napomenuo da bi trebalo angažirati eksperta, koji bi ispitao autentičnost Mladićevih dnevnika, a ne da o tome odlučuju suci, te on smatra da je trebalo udovoljiti Petkovićevim i Praljkovim zahtjevima u vezi unošenja u dokaze dokumenata i mladićevih dnevnika koje oni smatraju relevantnima.

U predmetu Šešelj, u kojem je Antonetti također predsjedavajući, za ocjenu autentičnosti Mladićevih dnevnika, za razliku od predmeta Prlić, tražilo se izvješće vještaka grafologa.

Osporavajući autentičnost Mladićevih bilježnica, Šešelj se pozvao na pisanje zagrebačkog “Globusa” koji je nedavno objavio tekst “Mladićevi dnevnici ili velika prevara”.

– Tužilaštvo traži da se o tome saslušaju dva improvizovana svedoka, od kojih je jedan bio u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske i jedini je iz Glavnog štaba koji ovde nije optužen. Dva-tri puta sam ga sreo i uvek je bio pijan. Ne može on da svedoči da li su to Mladićevi dnevnici, on može da kaže da je video da Mladić nešto piše. Samo grafolozi mogu da utvrde ko je to stvarno pisao, a ne pijani Mladićev saradnik – izjavio je Šešelj.

(Izvor: http://depo.ba/clanak/17386/cekaju-da-umrem-da-zavrse-proces).

Prema svemu ovome jasno je da Mladićevi dnevnici koji se pojavljuju niotkuda nakon završetka glavne rasprave, bez izvješća vještaka-grafologa ne mogu poslužiti kao pouzdan dokaz koji ide u prilog nemuštim Okunovim tvrdnjama na koje se nadovezuju Treschell i Prandler, koji je osim sumnjivih rodbinskih i prijateljskih veza sam po sebi skandal jer je riječ o čovjeku koji je 1956. godine prilikom slamanja revolucije u Mađarskoj protiv SSSR-a bio u funkciji tužitelja i suca u istom predmetu, dakle jedan suda totalitarnog boljševičkog mentalnog sklopa i koji je u ovom predmetu najčešće skakao sa svoje sjedalice braneći jugoslaviju, što je general Praljak brzo shvatio pa ga je čak i provocirao napadajući jugoslaviju, koju je Prandler onda zdušno branio, čime ga je Praljak zapravo uspio prikazati kao ideološki totalno obojenog i pristranog suca u ovom predmetu.

Šestorka Herceg Bosna / Hrvatsko Nebo

Povezani Članci

Osmanlije su porušili u Bosni 464 katoličke crkve i 48 samostana

Volim Jajce

SAMO ŠEF OESS-a U BIH Osudio dodjelu priznanja generalu kojemu se sudi za zločine mudžahedina

Volim Jajce

HMS OTKRIVA: Tko su izaslanici izabrani iz 7 županija u Dom naroda Parlamenta FBiH?

Volim Jajce
Učitavanje....