Volim Jajce
Aktualno BiH Kolumna TOP Zanimljivosti Zdravlje

VIRUS NAŠ SVAGDANJI

Piše: mag. Zdravko Duvnjak

Virus naš svagdanji je još jedna provjera kako i koliko istinski kvalitetno dobrosusjedski živimo. Pri tome će sve ono nataloženo kroz desetljeća isplivati iz mulja, gdje će laži biti primorane okrenuti lice istini, gdje ćemo satjerani uza zid stvarnosti morati otvoriti oči i okrenuti se sustavu ISTINITIH VRIJEDNOSTI. Do sada nismo bili spremni više (na)učiti i učiniti, temeljito se promijeniti. Hoćemo li doista, kao ljudi, nešto iz ove krize naučiti?

 

Niti prvi, niti posljednji put svjedočimo svi mi na ovom planetu kako se povijest ponavlja, kako nam treba pravi put i pravo usmjerenje da bismo živjeli bolje, humanije, slobodnije. Trenutačna nevolja ima i svoje ime: Covid-19! Virusno pandemijsko oboljenje koje treba isključivo čovjeka da bi i dalje živjelo.

U svim do sada kriznim i teškim vremenima imali smo znatan utjecaj javnih medija, a internetskom revolucijom i društvenih mreža (portali), u širenju lažnih informacija ( fake news). Kao i obično, u takvim slučajevima, posebice nastrada ISTINA, što je za neke „demokrate“ bez kapaciteta posve normalna stvar.

Jedan od ilustrativnih primjera je u medijima nedavno objavljena informacija (28.03.2020.) kako smo u Mostaru umjesto popularnoga pljeska podrške zdravstvenim radnicima u 20 sati, u jeku širenja Covida-19 čuli poznati „ustaški“ pozdrav „Za dom spremni“. Ovakva (dez)informacija se proširila na društvenim mrežama poput požara nošenoga dalmatinskom burom i žurno dala vjetra u jedra svim patološkim mrziteljima hrvatskoga naroda.

Naravski , takvi (plaćenici i zatucani jadnici) došli su na svoje, vidjevši isti fake na službenoj Facebook stranici SDP-a BiH, pa su još žurnije počeli izlijevati svoj unitarističko-majorizacijski bijes na sve što je hrvatsko uz „logični“ znak jednakosti sa ustaškim. Vidjevši u kakvu je klopku upao, mizerni SDP je odmah izbrisao ovu „senzacionalnu“ vijest sjetivši se slične podvale u ljeto prošle godine iz Uskoplja, gdje je osobno brat jedne bošnjačke  „novinarke“ – koja je najžurnije preko medija prenijela nebrojene „hrvatsko-ustaške“ poruke –  ispisao nacionalno-fašističke grafite (prijetnje Bošnjacima!) na vlastitome domu i okolnim automobilima, želeći ovo gnusno djelo pripisati Hrvatima.

Istini epidemije virusa, a posebice pandemiji ne može se oduprijeti klasičnim demokratskim metodama. Demokratske metode podrazumijevaju parlamentarno sučeljavanje za koje je, opet, potrebito određeno vrijeme. Samo u zemljama s najvećim stupnjem demokratske tradicije moguća je opća zaštita pučanstva od širenja epidemije uz relativno žurnu (iako je i to veliko pitanje) zakonodavnu proceduru. Dakle, ne diletantskim naredbama, ne policijskim satovima i uvođenjima izvanrednih stanja, nego sugeriranjima ali i parlamentarnim sankcioniranjem zasnovanim na znanstveno-utemeljenim argumentima stručnjaka.

Vidljivo je kako ova neizvjesna pandemijska kriza u svijetu itekako pogoduje mnogim režimima i nedemokratskim političkim ustrojstvima u očuvanju ili još većem nametanju autokratizma uz izravan udar na (mladu) parlamentarnu demokraciju (Mađarska, Srbija, Kina, Rusija…).

Tako je, pod izgovorom borbe za očuvanje života, itekako moguća uspostava (čak i bez roka trajanja, odnosno navedenoga datuma prestanka izvanredne situacije) neprikosnovene vlasti jednoga čovjeka okruženog oligarhijskom svitom. Ustavne odredbe (kao npr. u Srbiji) u potpunosti se ignoriraju, a institucija predsjednika preko noći neustavno prerasta od reprezentativne u zakonodavnu i izvršnu.

Ovakva ukidanja razvoja demokratskih procesa su moguća kad u širokoj populaciji zavlada pandemija STRAHA (čak i masovnoga straha) koja nepobitno vodi u HISTERIČNE oblike pojedinačnoga ali i općedruštvenog ponašanja. U ovome posebnom slučaju strah od dosada nepoznatoga virusa je normalna pojava kod svekolikoga pučanstva. Strah je evolutivno-normalni proizvod STRESA, odnosno potrebitost za prilagodbu uravnoteženoga nastavka preživljavanja, za daljnji opstanak vrste.

U tom kontekstu moramo, prije svega, shvatiti da strah (adekvatno i stres) nikada ne smije prijeći u PANIKU, koja je zasigurno negativnija od same pandemije. Ovdje se ne radi samo o općedruštvenoj nego, naravski, i o osobnoj panici, iako takva panika može biti i tiha panika izgubljenoga pojedinca. Svakako nas iskustvenost uči da je panična reakcija najgori mogući neprijatelj u svim teškim situacijama. Ostati miran je moguće samo ako se akceptira budnost.

Ovdje, zapravo, počinje respekt prema tihom i nedostatno (u)poznatom neprijatelju gdje se oprezno,  ali nikako strašljivo i panično trebamo odnositi prema trenutačnoj situaciji.  Čak i relativna smirenost  nije samo stvar zrelosti svakoga od nas, nego je, isto tako, proizvod raznih društvenih utjecaja. To se itekako odnosi na opće mentalno zdravlje šire populacije. Ali, biti otporan na izazvanu opću društvenu psihozu je moguće samo ako smo SLOBODNI.

U svojim djelima „Escape from Freedom“ (Bijeg od slobode) i „Man for Himself“ (Čovjek za sebe), poznati psihoanalitičar Erich Fromm ((1900.-1980.) analizirajući ljudski karakter odgovara na čovjekove težnje za slobodom koja je, pak, moguća samo u kontekstu (samo)odgovornosti. Naše ponašanje je, u načelu, automatizirano, kaže Fromm, jer se poistovjećujemo sa širokim narodnim masama. Mi, zapravo, ne koristimo našu slobodu mišljenja da bi u njoj ostvarili vlastitu neovisnost, nego bježimo od slobode ne želeći prihvatiti odgovornost prema zajednici.

Biti istinski slobodan i konzumirati tu slobodu je nemoguće bez analogne doze odgovornosti. Kao što u pravnoj teoriji i praksi ne postoji pravo bez obveze, tako i sloboda ne može egzistirati bez odgovornosti. Naše stavove, mišljenje i ponašanje determiniraju centri političke moći, modni timovi, razni „eksperti“, uski krug svakojakih manipulatora, a mi u svojoj nezrelosti se nismo u stanju oduprijeti i OSLOBODITI.

Tako, npr. Dostojevski sa  žaljenjem primjećuje kako je naša sloboda nama teška i bremenita, te sve činimo tražeći nekoga drugog kako bi smo se, što je moguće prije, „oslobodili“. Ali, tako „oslobođeni“ izravno negativno utječemo na naše psihičko zdravlje.

Balkanski narodi (posebice u BiH) imali su kontinuirano lošu, rekao bih, tragičnu povijest koja je izravno utjecala na zapostavljenost i istrošenost njihova mentalnog zdravlja. Ne treba smetnuti s uma kako na ovim prostorima od 1878.godin (Austrougarsko zaposjedanje BiH), 1914. godine Prvi svjetski rat, 1941. godine Drugi svjetski rat, 1991. godine Domovinski rat, gotovo svakih pedesetak godina imamo ratne kataklizme uz temeljitu promjenu društvenih i socijalnih odnosa. Gotovo da mi u BiH nismo imali niti jednu jedinu normalnu prigodu povezati bar dvije-tri domicilne generacije u slijedu, te tako barem ublažiti dio negativnih posljedica urbanizacije, odnosno deruralizacije.

Krhkost pučkoga mentalnog zdravlja na našim prostorima u izravnoj je svezi s nedostatkom i zapostavljenosti općedruštvene psihičke stabilnosti, ali i iste te (ne)stabilnosti kod svakoga pojedinca. Zato, uglavnom, u okviru našega mentalnog sustava itekako uspijevaju svi mogući senzacionalizmi, stresne situacije, blaćenja i pljuvanja drugoga, oholost u brojnosti, podcjenjivanje i majoriziranje, težnje za dominacijom itd.itd.

Samo oni pojedinci koji su kvalitetu svojega života, a priori, izgradili na zrelosti vlastitoga mentalnog sustava, moći će se jednostavnije nositi u ovim složenim vremenima virusa našega svagdašnjeg. Njihova psihička zrelost ignorirati će svaki pokušaj objektiviziranja i manipuliranja iz centara političke moći ili iz (ad hoc „kompetentnih“) Stožera civilne zaštite.

Kako god moramo održavati tjelesnu čistoću, isto tako je nužno brinuti se o blagostanju psihičkoga zdravlja. Što to konkretno znači? Psihičko i tjelesno zdravlje mora se redovito održavati. To znadu mnogi, ali su njihov najveći neprijatelj LOŠE I NEZDRAVE ŽIVOTNE NAVIKE. Redovita tjelovježba uz očuvanje učinkovitosti vlastitoga imunološkog sustava jeste apsolutni preduvjet preventivnosti kao stupa pojedinačnoga i društvenog zdravlja. Jer, „bolje spriječiti, nego liječiti“ kao slogan očuvanja zdravoga i sretnog života nije slučajna pučka izreka, nego je ta mudrost nastala kroz stotine i stotine generacija.

Isto tako, treba uvijek imati pred očima antičku mudrost koja civilizacijski nikada ne zastarijeva:“ Mens sana in corpore sano“ – „Zdrav duh u zdravome tijelu“. Ali, jedino u zdravom tijelu može živjeti zdrav duh. Nažalost, mnogima od nas treba tek posljedica loših životnih navika (bolest ili nagla smrt najbližih), kako bi se osvijestili. U većini slučajeva je, pak, prekasno. Tek kad bolest zakuca na naša vrata, onda se velika većina nas u strahu (?) probudi iz sna tjelesne neaktivnosti i vlastite duhovne zanemarenosti.

Potpuno je normalno brinuti se o vlastitom autu, redovito održavati i popravljati stambeni objekt, mijenjati odjeću i obuću…ali, svojemu tijelu i svojoj duši priuštiti isti ili slični tretman jeste, nažalost, tabu. Svekolika neinformiranost i mentalni čovjekov sustav ležernosti (bez truda i svakodnevne borbe!) neizbježno dovodi do lošijeg kvaliteta života, preranih bolesti te financijskoga iscrpljenja sustava zdravstvenoga osiguranja.

Osnovno je preuzeti odgovornost kako pojedinačno, tako i kolektivno. Ipak, razina i stanje svijesti (kao temelja moralne odgovornosti) posebice u kontekstu balkansko-dinarsko mentalnoga sklopa je osnovni kamen spoticanja, u mnogome. Stjecanje novih zdravijih životnih navika ne može se postići od danas do sutra. To je jedan relativno dugotrajni proces učenja u prihvaćanju novih životnih sklonosti te spremnosti na temeljite promjene.

Osloboditi se loših i nezdravih navada može samo onaj pojedinac koji, prije svega, mentalno sazrije i pronađe SEBE U SEBI. Hoće li se to dogoditi u kontekstu naslijeđene tradicionalne religioznosti, ateističke samosvjesnosti ili na bilo koji drugi način, potpuno je nebitno. Nažalost, ova pandemija je kod velike većine nas, kad smo se MORALI okrenuti samo sebi, pokazala kako smo prazni, kako u nama ne stanuje NITKO.

Većini nam je virus otvorio oči, pa smo umjesto unutarnje podrške i utočišta naišli na beznađe i strah. Tak sada je postalo jasno koliko nas je od prave kvalitete života i životne sreće udaljila ona vanjska, bolesna i nevažna želja grabežljivosti, formalnoga života i prekomjerne tržišne orijentiranosti. Jer, što nam vrijedi cijelo materijalno bogatstvo, kada nema lijeka ili, bolje rečeno, kada se nismo naučili naći utočište u samom sebi. Hoće li ovo što nam se sada događa biti pouka, hoćemo li se (bar) sada opametiti?

Suvremena medicina je uglavnom orijentirana na postupke liječenja bolesti. Nevjerojatni uspjesi moderne medicine koji su prije par godina bili u domeni znanstveno-fantastičkoga  danas su realnost. Najkompliciranije i najsloženije transplantacije ljudskih organa omogućile su produljenje i bolju kvalitetu ljudskoga života. Ali, dostupnost najmodernijim i izuzetno skupim procesima liječenja uz najkvalitetnije liječnike rezervirana je, uglavnom, za one koji si  to mogu priuštiti. Stoga je izrazito profitno orijentirana zdravstvena politika smrtna kazna svakoga zdravstvenog sustava.

Takva (uglavnom) tržišno orijentirana suvremena medicina platila je i plaća danak u onim zemljama u kojima ima malo mjesta socijalnoj preventivi i gdje je čovjekovo najveće bogatstvo (zdravlje) postalo zatočenik tržišnoga gospodarstva. Sva neučinkovitost suvremene prevencije pandemije Covida-19 ogleda se, primjerice u sveopćoj pučkoj nedisciplini kao standardnom obliku društvenoga ponašanja (čak) i u izvanrednim situacijama, posebice u gospodarski najrazvijenijim dijelovima Italije, Španjolske, SAD-a, Velike Britanije…ali, i apsolutne podcijenjenosti vladajućih struktura od opasnosti ovoga virusa.

I pored neslućenih civilizacijskih postignuća početkom XXI stoljeća, majka priroda (bez argumentiranosti nisam pobornik „teorija zavjere“) nas je, po tko zna koji put, ponovno iznenadila. Povijest ljudske civilizacije poznaje višebrojne pandemije i epidemije gdje, u biti, postoji samo formalna neočekivanost (ovakav ili onakav virus s manje ili više mutacija itd.itd.). Zbog opće nemogućnosti kontrole nad svime i svačim (čemu prirodno teži), čovjeku je, ovoga puta, pandemija Covid-19 pokazala granice (po pučkoj uzrečici:“Čovjek snuje, Bog određuje“). Niti prvi, niti posljednji put.

Virus naš svagdanji je još jedna provjera kako i koliko istinski kvalitetno dobrosusjedski živimo. Pri tome će sve ono nataloženo kroz desetljeća isplivati iz mulja, gdje će laži biti primorane okrenuti lice istini, gdje ćemo satjerani uza zid stvarnosti morati otvoriti oči i okrenuti se sustavu ISTINITIH VRIJEDNOSTI. Do sada nismo bili spremni više (na)učiti i učiniti, temeljito se promijeniti. Hoćemo li doista kao ljudi, nešto iz ove krize naučiti?

 

Stavovi izneseni u tekstu ne odražavaju nužno i stavove portala volimjajce.com. 

 

 

 

 

Povezani Članci

Održani 5. Međunarodni skokovi s vodopada u Jajcu

Volim Jajce

Ovoga vikenda tradicionalni Dani kosidbe na Kupresu

Volim Jajce

OBAVIJEST Dječjeg vrtića “Bare”

Volim Jajce
Učitavanje....