Volim Jajce
Aktualno BiH Jajce

Zašto i zbog čega

”Ja se pitam zašto sve ovo? Zbog čega? ko je kriv? pitam se, a odgovora ne znam. (…) Među mojim drugaricama, među našim prijateljima, u našoj porodici, ima i Srba i Hrvata i Muslimana. (…) Sa dobrima se družimo, sa lošima ne. A među dobrima ima i Srba i Hrvata i Muslimana, kao i među lošima.“

Ove riječi nalazimo u knjizi Zlatin Dnevnik, Zlate Filipović koji je pisan tijekom rata i opsade grada Sarajeva 1992. godine. U periodu pisanja dnevnika Zlata ima svega dvanaest godina i čitateljima pruža dječju perspektivu na ratnu svakodnevicu, dokumentira dnevne događaje, prati tok misli. Kao djevojčica još nije naučila mrziti ali je osjećala strah i pitala se zašto i zbog čega? Do rata je živjela u Bosni i Hercegovini koja se nalazila u srcu Jugoslavije između Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Za Bosance se govorilo da jako drže do tradicije i obitelji da su vrlo gostoljubivi. Da slobodno vrijeme često provode pijući kavu kod susjeda ili u nekom kafiću.

Znala je da u Bosni žive tri naroda — Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Mnogi sebe tijekom Zlatinog odrastanja nisu smatrali pobožnima, bilo je to vrijeme komunizma, doduše na izdisaju ali su se još uvijek vrednovale pouke bratstva jedinstva.

Odjednom je eksplodiralo u Jugoslaviji a njeno srce Bosna i Hercegovina pretvorila se u bure baruta s potpaljenim fitiljem nacionalizma. Bošnjaci su shvatili da su muslimani, Srbi da su pravoslavci a Hrvati da su rimokatolici. S tim shvačanjem početkom 1990-ih došlo je do alarmantnog porasta vjerske netrpeljivosti i etničke mržnje, fitilj se upalio a bure je eksplodiralo. Zlata se kao dijete koje nije mrzilo pitala zašto? Zašto? – je kratka riječ ali zahtjeva odgovor. Zašto?  Nikom u tom vremenu tko je živio u Bosni i Hercegovini nije mogla promaći činjenica da su njeni stanovnici bili puni slijepe i neobjašnjive mržnje i da je bilo mnogo onih koji su se poput Zlate pitali zašto? Milijuni su postali žrtve te neobjašnjive mržnje i neprestano se pitali. Zašto i zbog čega?

Što je mržnja?

Mržnja ili omraza definirane su kao krajnje neprijateljstvo i odbojnost. Korisno je, naravno, osjećati ”krajnje neprijateljstvo i odbojnost“ prema stvarima koje su štetne i koje mogu pogubno djelovati na međuljudske odnose.

Kad bi svatko ispoljavao ovu vrstu mržnje, Bosna i Hercegovina bi uistinu bila bolje mjesto za život. Međutim,većina ljudi u Bosni i Hercegovini, nažalost mrzi pogrešne stvari iz pogrešnih razloga. Drugim riječima skloni su destruktivnoj mržnji.

Jedna definicija kaže da se destruktivna mržnja zasniva na predrasudama, neznanju ili dezinformiranosti, a obično je potiče strah, gnjev ili osjećaj povrijeđenosti. Budući da nema pravog temelja, ovakva mržnja rađa zlo i uvijek iznova pokreće isto pitanje – „Zašto“?

Nema tog čovjeka koji ne poznaje u svom okruženju ljude čije ga osobine ili navike mogu povremeno iritirati i s kojim mu je teško komunicirati, provoditi vrijeme ili iskazivati naklonost. No iritiranost je jedno dok je želja da se ljudima podmeče, prave spletke, da ih se omalovažava i na kraju da im se fizički naudi je nešto sasvim drugo.Pored toga teško je razumjeti kako neka osoba može gajiti mržnju prema čitavom narodu, prema ljudima koje uopće ne poznaje. No vrijeme u kojem živimo pokazuje da takva mržnja postoji.

Kada se desio Dejtonski sporazum koji je krajem 1995. potpisan u Parizu donoseći mir u Bosnu i Hercegovinu mislilo se da će s tim mirom doći izgubljena sloboda, duševni mir, skladan suživot, da će ljudi imati miran i dostojanstven život a da će otići u zaborav slike spaljenih ruševina, tek iskopanih grobnica i mrtvih tijela. Tako se mislilo, pa se shvatilo da je mržnja toliko ukorijenjena i da sklopljeni mir je nije otjerao nego da je ostala. Pokazivala je, isticala spoznaju da je mir među ljudima koji se mrze zapravo lažni mir koji je toliko vrijedan kao i lažni novac, bez ikakve potpore od prave vrijednosti. Takav mir ne pruža nikakav osjećaj sigurnosti i donosi malo nade u bolje sutra. U takvom miru je puno mržnje a ljubavi veoma malo. Mržnja je postala nezaobilazno obilježje mnogih koji su uvjereni da imaju razloga za mržnju. Lažni mir u kojem nije bilo otvorenog sukoba, ljudi nisu više ginuli od granata i ispaljenih metaka mogli su ako ništa drugo zatvoreni u svojoj osami oplakivati one koji su zauvijek otišli, gledati i čitati o onima koji su uzrokovali taj bolni nedostatak i razvijati potpirivanu mržnju nezaposleni i siromašni ne plašeći se više za svoj život.

Bilo je grešno zaboravljati nacionalnu pripadnost, vjersku opredijeljenost, nepravda i politička previranja postali su svakodnevica u kojoj se brzo zaboravilo užasno vrijeme i užasna patnja prouzročena ratom. Tisuće mrtvih, tisuće silovanih, tisuće prognanih i nekim slučajevima genocid; postali su sastavni dio dnevnih događaja kao da nisu ni prestali potpisanim mirom. Zlatini vršnjaci  u Bosni i Hercegovini zahvaljujući brizi odraslih, počeli su da kao đaci da uče tri različite verzije regionalne povijesti, umjetnosti i jezika. Ono što slušaju na nastavi ovisi o tome koja od tri glavne etničke skupine određuje njihov nastavni program. Najočitiji primjer takvog poučavanja je Gavrilo Princip.

Tako naprimjer, učenici u pravoslavnom području pod srpskom upravom uče da je on čovjek koji je 1914. ubio nadvojvodu Ferdinanda i pokrenuo prvi svjetski rat bio ”heroj i pjesnik“.

Hrvatskim rimokatoličkim učenicima govori se da je on bio ”atentator kojeg su Srbi obučili i uputili da počini to terorističko djelo“.

Muslimanska verzija tog događaja opisuje ga kao ”nacionalista čije je djelo izazvalo antisrpske izgrede koji su prekinuti tek nakon angažiranja policije svih triju etničkih skupina“.

Zatim se od učenika se traži da se po primjeru odraslih izjasne jesu li Bošnjaci, Srbi ili Hrvati kako bi ih se moglo na etničkoj osnovi razdijeliti u zasebne učionice. Učili su o ljudima iz daleke prošlosti a nije ih se podsjećalo na negativne posljedice tog razjedinjavanja.

Lakše je bilo , čitati o ratu  od prije 80 godina i razmišljati o statistikama nesreća tog rata, nego čitati i razmišljati o malom Adnanu, devetogodišnjem bosanskom dječaku čiju je majku ubila bomba koja je uništila njihov dom. Adnanovog oca pogodio je smrtonosan snajperski hitac samo nekoliko mjeseci kasnije dok su zajedno hodali ulicom. Samo nekoliko tjedana kasnije njegova je sestra u školskom dvorištu, pred njegovim očima, iskrvarila do smrti kao žrtva granate. Liječnici koji su liječili Adnana od traume otkrili su da je dječak apatičan, lišen svih osjećaja, čak i znatiželje. Strahovi i prizori iz prošlosti ometali su periode kada je bio u budnom stanju; noćne more uznemirivale su ga u snu.

Adnan nije bio prošlost. On je bio stvarnost, bio je dijete koje pati; dijete koje kod svakog poštenog čovjeka izaziva suosjećanje. Njegova djetinja nevinost briše svaku podjelu i stvara želju pravog mira i prave tolerancije. Adnanova, nesreća pokazuje kolika je cijena međusobne mržnje i da je pogrešno obrazovanje koje primaju njegovi vršnjaci od nacionalističkih orijentiranih školskih sistema, da to obrazovanje usađuje mržnju, netoleranciju i predodžbu o superiornosti koja se temelji na nacionalnom, etničkom i vjerskom porijeklu ili jeziku. Takvo poučavanje ne daje nadu da će se nešto promijeniti u neposrednoj budućnosti nego stvara stavove koji pokreću mržnju i nasilje. Ipak postoji nada jer nada zadnja umire. Za početak ona se mora iskazati u početnim promjenama obrazovnog sistema koje će pojačavati ljubav i toleranciju umjesto mržnje i sumnjičavosti u kojem će etnička neprijateljstva biti nadomještena pouzdanjem i razumijevanjem i kad već postajemo ili jesmo toliko religiozni trebamo i priznati činjenicu da svi mi pripadamo jednoj ljudskoj obitelji.

Svima je očito da je u Bosni i Hercegovini potrebna pozitivna promjena koja mora dovesti do dubljih i širih transformacija ako ne želimo ostati bez nade u bolje sutra i bolje društvene okolnosti. Vrijeme u kojem živimo obilježavaju ekonomski problemi, sveprisutnije nasilje i

velike nepravde. Stoga ne iznenađuje što mnoge ljude muči tjeskoba, strah od budućnosti ili pak osjećaj bezvrijednosti jer živimo na rubu materijalne egzistencije. Zašto i zbog čega?

 

Odgovor je jasan ali postavimo pitanje. Zašto je teško mnogim ljudima ljubiti bližnjega svoga koji pripada nekoj drugoj nacionalnosti? Možda je to tako jer su učili ili uče o diskriminaciji i nepravdi ispoljenoj prema njegovoj naciji. Možda su trpjeli ili još uvijek trpe zlostavljanje od ljudi druge nacionalnosti. Živimo u društvu u kojem su izmiješani narodi i kulture u kojem je svatko spreman brzo optužiti i uprijeti prstom u drugu nacionalnost za loše i nefikcionalno društvo u kojem živimo. Danas je dovoljno samo da pogledamo razne vijesti koje govore i koje nas uvjeravaju o netrpeljivosti i mržnji između ljudi različiti nacionalnosti. Uvriježeno je mišljenje da većina nas može malo ili čak ništa učiniti u poboljšanju odnosa.

Lako zaboravljamo činjenicu da većina problema proizilazi iz nedovoljne ili pogrešne komunikacije između podijeljenih strana. Kojim razgovorima potičemo ili ne potičemo bolje odnose sa susjedima, kolegama na poslu ili onima iz škole. Razmišljamo li o tome zašto je toliko teško i tako čudno izgraditi međusobno povjerenje. Da li nas začuđuju primjeri koji pokazuju suprotno?

Napokon nije li naša zemlja puna raznovrsnosti koje doprinose njenoj ljepoti i kojoj se mi divimo. Stari most u Mostaru, Baščaršija u Sarajevu, Plivski vodopad u Jajcu, Gospodska ulica u Banja Luci itd.. Većina nas cijeni što postoje razni sportovi koji nas uveseljavaju, razni oblici glazbe, uživamo u različitim bojama, divimo se različitim biljkama, različitim životinjama, uživamo u različitoj hrani, volimo različita pića. Sva nas ta raznolikost oduševljava budi naše interesiranje i stvara u nama želju da je upoznamo. No iz nekog razloga to isto oduševljenje, cijenjenje za raznovrsnosti ne prenosimo na ljude koji razmišljaju i postupaju različito od nas. Zašto i zbog čega? Umjesto da gledamo pozitivne aspekte raznolikosti među narodima, mnogi su skloni usredotočiti se na razlike i od tih razlika napraviti spornu stvar i sve opet vratiti na početak.

 

”Ja se pitam zašto sve ovo? Zbog čega? ko je kriv? pitam se, a odgovora ne znam. (…) Među mojim drugaricama, među našim prijateljima, u našoj porodici, ima i Srba i Hrvata i Muslimana. (…) Sa dobrima se družimo, sa lošima ne. A među dobrima ima i Srba i Hrvata i Muslimana, kao i među lošima.“

 

Sjeme mržnje se zalijeva putem nacionalizma, predrasuda i nepravde a neminovni plodovi su netrpeljivost, gnjev, rat i uništavanje.

napisao Tonćo Ladan

Povezani Članci

NEMA NAFAKE GDJE DOĐE BAKE

VJ Urednik 1

BRANI PREDSJEDNICU Šprajc poručio Hadžifejzoviću: Duhovit si kao stećak, fin kao Trump

Volim Jajce

Smanjena potražnja malina iz BiH

Volim Jajce
Učitavanje....